„Vodite računa o svom tijelu. To je jedino mjesto gdje možete živjeti.“ – Jim Rohn

Željezo je element koji je neophodan ljudskom organizmu i ima velik utjecaj na zdravlje. U tijelu se nalazi u više oblika, sastavni je dio mnogih enzima, sudjeluje u metabolizmu svih živih ćelija, a u najvećem procentu se nalazi u crvenim krvnim ćelijama, kao dio hemoglobina, najvažnijeg spoja koji veže i prenosi kiseonik. To je ujedno i najvažnija uloga željeza u organizmu. Njegova normalna apsorpcija i koncentracija je važna i za održavanje ravnoteže apsorpcije svih metala i elemenata u tragovima, budući da oni sa željezom i međusobno čine stabilnu dinamičku ravnotežu.

Potrebe za željezom

Organizam prima željezo, osim prije rođenja, isključivo izvana, hranom ili farmakološkim pripravkom. Ono se ugrađuje u hemoglobin i enzime te pohranjuje u mišićima i jetri, gdje su sadržane zalihe željeza. Ne izlučuje se iz organizma osim neznatno stolicom, a do gubitka dolazi jedino krvarenjima. Žene su, stoga, obzirom na mjesečna krvarenja i porode podložne anemiji, ako gubitke ne prati odgovarajući unos.

Tokom života potrebe za željezom se mijenjaju, ovisno o brzini rasta, odnosno o posebnim stanjima. Tako dojenački period i period pubertetskog rasta u zdrave djece zahtijevaju najveći unos željeza, a povećane potrebe imaju djevojke i žene u generativnom periodu, naročito u stanjima trudnoće i dojenja. Dječaci nakon završetka rasta i muškarci kasnije u životu nemaju povećanu potrebu za željezom ako su zdravi, jer su gubici iz organizma minimalni i zanemarivi, tako da normalna prehrana potpuno zadovoljava sve potrebe. U stanjima povećane potrebe često je potrebno željezo dodati i u obliku farmakološkog pripravka.

Kako je molekula željeza sastavni dio hemoglobina, na koji se u crvenoj krvnoj ćeliji (eritrocitu) vežu molekule željeza, smanjena količina raspoloživog željeza dovodi do smanjenog stvaranja hemoglobina, a time i do poremećenog stvaranja eritrocita.

Na spomen anemije prva nam je pomisao manjak željeza u organizmu, no priča o anemiji puno je šira. Šta je bolest, a šta poremećaj, o kojoj je anemiji riječ?

Svaka anemija ima svoju priču puno veću od manjka željeza u krvi. Anemija je složena tema, prije svega zato što postoji više vrsta anemija, pa tako i sama riječ nema jedno značenje. Može se definirati kao stanje kod kojeg cirkulirajuća količina eritrocita ne zadovoljava potrebu tijela za kiseonikom. Anemije su najčešće hematološke bolesti, ali u više od 50 posto slučajeva samo su simptom neke druge bolesti.

Gdje tražiti uzrok visokom pobolijevanju od anemije? Svakako u lošim prehrambenim navikama opće populacije, nažalost u velikom dijelu uzrokovanim siromaštvom, nedovoljnoj prosvjećenosti glede prehrane dojenčadi te neadekvatnoj preventivnoj terapiji u rizičnim skupinama.

Vrste anemija

Postoji više podjela i klasifikacija – jedna od njih jest prema veličini eritrocita (mikrocitne, normocitne i makrocitne), a druga je, primjerice, prema koncentraciji hemoglobina u krvnoj ćeliji (hipokromne, normokromne i hiperkromne). Potom postoji i podjela na hemolitičke anemije (zbog pojačane razgradnje eritrocita), anemije zbog gubitka krvi krvarenjima, tzv. hipoproliferacijske anemije (kod poremećaja sazrijevanja krvnih ćelija ili slabosti koštane srži) i druge.

  • Anemija, aplastična- naziv za bolest kod koje je koštana srž vrlo slabo razvijena, a posljedica toga je manjak svih krvnih ćelija u cirkulaciji.
  • Anemija kronične upale– kod dugotrajnih upalnih bolesti, koja traje duže od mjesec dana, bolesnici obično razviju blagu do umjerenu anemiju.
  • Anemija, megaloblastična- koja nastaje zbog manjka vitamina B12 (kobalamin), a naziv je dobila po velikim eritrocitima koji su karakteristični za ovaj poremećaj.
  • Anemija, mijeloftizična– bolest koja nastaje kad koštanu srž preplave tumorske ćelije, vezivno tkivo ili reakcija na kroničnu infekciju (granulomi).
  • Anemija, sideropenična- koja nastaje zbog manjka željeza, onda kada su smanjeni njegov unos u organizam ili njegovo iskorištavanje iz crijeva.
  • Anemija srpastih ćelija– nastaje zbog poremećaja u građi hemoglobina, sastavnog dijela eritrocita.
  • Anemija, uzrokovana imunološkim mehanizmima– imunološko razaranje eritrocita koje nastaje razaranjem eritrocita antitijelima.
  • Anemija, zbog manjka aktivnosti (G6PD)– manjak glukoza-6-fosfat-dehidrogenaze (G6PD) je bolest koja zahvaća 200 milijuna ljudi širom svijeta.
  • Anemija, zbog traume u cirkulaciji– mehaničko oštećenje koje može uzrokovati razaranje eritrocita.
  • Anemija, hemolitička kod povećanja slezene– u pojedinim vrlo uskim krvnim prostorima slezene kroz koje se eritrocit mora provlačiti i mijenjati oblik, a ukoliko postoji u njemu neki od poremećaja građe, on se neće uspjeti provući te se uništava.
  • Anemija imunohemolitička, uzrokovana “hladnim” antitijelima– antitijela koja reagiraju bolje na nižim temperaturama nazivaju se “hladna” antitijela. Ova se antitijela mogu razviti kao rezultat tumorskog bujanja limfocita te kao reakcija na infekciju.

U zemljama u razvoju anemiju ima oko 50% žena i djece te 25% muškaraca te je ona po svom porijeklu uglavnom tzv. sideropenična (nastala zbog nedostatnog unosa željeza hranom u organizam). U nalazima krvi kod postojanja anemije najčešće je snižena vrijednost hematokrita i/ili hemoglobina, odnosno broja eritrocita. No kod blažih oblika slabokrvnosti ti parametri često ostaju u tzv. rasponu “normale” pa tek

pažljivim iščitavanjem nalaza tzv. crvene krvne slike moguće je neke vrste anemija prepoznati u začetku te liječiti dok još nema ozbiljnijih simptoma bolesti i komplikacija.

Premda se za anemiju često koristi izraz slabokrvnost, on baš i nije najsretnije izabran jer riječ anemija potječe od grčkih riječi „an“- negacija i „haima“- krv te znači beskrvnost. Iako se anemija vrlo lako može dijagnosticirati pretragom krvi, većinom ostaje neprepoznata zato što su simptomi „univerzalni“.

Simptomi i posljedice anemije

Bljedilo je najupadniji znak anemije, premda dio neke osobe koja djeluju vrlo prozračno i blijedo nisu anemični, već se radi o izrazito svijetloputim osobama, tako da taj znak nije pouzdan. Kod djece je isti slučaj. Anemična djeca često slabo jedu, nervozna su, umorna, osjetljiva na hladnoću. Mogu se javiti promjene na noktima ili kosi u vidu lomljivosti i bjelkaste ispruganosti, mrlje na jeziku. Anemija uslijed manjka željeza dovodi do slabije apsorpcije i drugih minerala i elemenata u tragovima, tako da združeno djelovanje rezultira u povećanoj osjetjivosti na infekcije (vrlo često obolijevaju od lakših oblika uglavnom respiratornih infekcija), promjena na crijevima koje uzrokuju smanjenu iskoristivost svih hranjivih sastojaka, a može nastati i zaostatak u rastu.

Posljedice anemije koje nisu odmah uočljive i koje se ne povezuju s anemijom kad se eventualno i primijete, su blagi zaostatak u motoričkom razvoju, promjene na psihičkom planu u vidu hiperaktivnosti, nezadovoljstva i smetnji ponašanja, a na intelektualnom planu u vidu slabijih rezultata na testovima inteligencije u odnosu na djecu iste dobi koja nisu anemična. Nije sasvim sigurno je li oporavak tih funkcija moguć u potpunosti i nakon izlječenja anemije.

Anemija vs. sideropenija

Za razliku od anemije, sideropenija je naziv za vrstu slabokrvnosti nastalu zbog nedostatka željeza neadekvatnim unosom u organizam ovog minerala hranom te je upravo ona jedan od najčešćih prehrambenih deficita nekog minerala , kakav se viđa u liječničkim ordinacijama širom svijeta.

Simptomi i znakovi koji mogu uputiti na sideropeniju su brojni i vrlo nespecifični, a najčešće su to:

  • umor;
  • nedostatak koncentracije;
  • smetnje pamćenja;
  • loš uspjeh u školi;
  • pospanost; v glavobolja;
  • omaglica;
  • osjećaj nedostatka zraka;
  • lupanje srca;
  • blijeda koža i sluznice;
  • hladne ruke i noge;
  • oslabljeni periferni puls;
  • sistolički šum srca;
  • tahikardija.

Navedeni simptomi mogu nastati i zbog nedostatka kiseonika u tkivima zbog različitih razloga koji uzrokuju i ostale vrste anemija osim sideropenične.

Prvi korak u dijagnostici anemija čini klasičan pregled krvne slike iz uzorka krvi i morfološki razmaz periferne krvi, a dopunskom dijagnostikom nastoji se otkriti osnovna bolest i poremećaji koji su doveli do anemije (ginekološki pregled, gastroenterološke pretrage, dodatne hematološke, biohemijske, koagulacijske i citološke pretrage i slično).

Kako liječiti anemije?

Najvažnije je otkriti uzrok anemija i liječiti ga, a kod sideropenične to je nedostatak željeza te je potrebna nadoknada. Liječenje treba provoditi postupno i dovoljno dugo, optimalno tri do šest mjeseci dok se ne popune rezerve željeza u organizmu. U tom je smislu jetra najveće skladište. Primjenjuju se lijekovi u kojima je željezo vezano u željezne soli (ferosulfat, feroglukonat, ferolaktat itd.).

Tokom terapije, osobito dok se organizam ne privikne, česte su nuspojave – nadutost, mučnina, opstipacija, bol u trbuhu, tamna stolica. Može ih se izbjeći manjim dozama željeza, uzimanjem sirupa ili tableta za žvakanje uz prirodne voćne sokove od cvekle, borovnice, kupina, višanja, primjerice jedan do 2 dcl svaki drugi dan. Za normalnu resorpciju željeza neophodno je i uzimanje vitamina C, pa je optimalna dnevna doza 50 do 100 mg elementarnog željeza uz 500 mg vitamina C. Preparati željeza danas se rijetko primjenjuju u injekcijama kako bi se izbjegle teže nuspojave i komplikacije takve primjene.

U liječenju anemija osoba koje imaju druge hronične bolesti, a kojima je anemija sekundarna posljedica, potrebna je saradnja ljekara porodične medicine, internista, hematologa, transfuziologa i drugih specijalista. Kod anemija zbog kronične bolesti liječenje se razlikuje od sideropenične, jer obično terapija željezom ne pomaže. Upravo iz svega gore navednog potrebno se sjetiti izreke Thomasa Jefferson-a:

“Bez zdravlja nema sreće. Zato se na zdravlje mora misliti i posvetiti pažnja iznad svega.“